Probijajući se kroz školsko dvorište, krcato djecom svih uzrasta, prolazeći pored nekoliko roditelja koji su doveli svoju djecu u školu, pogled mi odluta prema dječaku koji je svom snagom „teglio" rukav svoje mame i na čijem licu su se mogli raspoznati pomiješani simptomi: uzbuđenja, radosti, sreće, zadovoljstva. Poznavao sam tog dječaka, on je moj učenik a ja njegov vjeroučitelj. Prije nego što sam uspio da ga pomilujem pogledom i da se s njim i njegovom mamom poselamim, uši su mi zaparale njegove uzbuđene riječi, ali tiho izgovorene kako ih ja ne bih čuo: "Mama, eno mog' nastavnika vjeronauke...!", a zatim se otrgnuo od mame, potrčao mi u susret što je bio jasan signal i ostaloj djeci šta im je činiti kako bi se selamili sa svojim vjeroučiteljem.
Nakon taktičkog povlačenja prema ulazu škole, jer su djeca i ovaj put izašla kao pobjednici, dječakova mama prilazi i kroz osmijeh mi kaže: "Djeca vas strašno vole i mislim da to nije bez razloga....".
Znam, ništa novo, normalna pojava kod svakog vjeroučitelja i vjeoručiteljice, jer doza poštivanja, ljubavi i uzornosti koju djeca gaje prema nama, jednostavno je neopisiva.
Međutim, ovaj put bi htio da pored našeg odnosa prema djeci (učenicima) analiziram NAŠ odnos prema uzorima, odgajateljima i skrbnicima naše djece (učenika), prema roditeljima!
Koliko roditelji poznaju vjeroučitelje, koliko su roditelji preko svoje djece upoznali vrijednosti i kvalitete vjeroučitelja, koliko je u svom dugogodišnjem radu vjeroučitelj posvetio pažnje samom roditelju, koliko i na koji način je svojim angažmanom pokazao kroz razne oblike odgojno-obrazovnog procesa da je njemu (vjeroučitelju) stalo, ali baš stalo, da se to dijete mijenja u pozitivnom smislu kada je u pitanju odgoj i duhovnost? Koliko su roditelji zadovoljni s radom vjeroučitelja?
Hoću da pojednostavim: Da li smo sva svoja umijeća iz metodike, didaktike, duhovne komunikacije i odgoja, posvetili samo jednoj društvenoj jedinki u toku odgojno-obrazovnog procesa, odnosno djetetu - učeniku, ili je tokom nastavnog procesa u sami tok zbivanja oko odgojno duhovne poruke uključen i sam roditelj?
Znaj da roditelj koji svojim svojeručnim potpisom pristane da mu dijete pohađa časove vjeronauke, od tebe nešto očekuje. Roditelj koji se potpiše samo zbog one ocjene koja ulazi u prosjek, a na tebi je da tom roditelju pokažeš vrijednost ovog predmeta. Imaš dug period, na raspolaganju ti je period od devet godina, za tih devet godina imaš samo jedan zadatak i cilj, a to je da pomogneš roditeljima u formiranju zdrave, moralne i duhovne svijesti kod njegovog djeteta od koje će da zavisi djetetova budućnost.
Vjeroučitelj može da pokaže roditeljima vrijednost predmeta a ujedno i vrijednosti vjere u svakom pogledu: moralnom, društvenom, socijalnom i to na tri načina.
Prvi način je svakom od nas dostupan, a to je da radiš na osnovu zakonske regulative kao nastavnik/ica vjeronauke u nekoj od škola. Na ovaj način možeš u okviru Nastavnog plana i programa da osmisliš razne aktivnosti i zadatke kroz koje će roditelj shvatiti i prihvatiti tvoj cilj u radu sa njegovim dijetetom.
Drugi i treći način su dostupni samo nekim vjeroučiteljima, to su razredništvo i rukovodstvo jednom od školskih sekcija. Kod ove dvije vrste zaduženja, dakle i pored uobičajnog rada po NPP-u, imaš mogućnost kroz razredništvo posebno i vođenje neke od sekcija, dodatno kroz profesionalnije i zanimljivije ideje i projekte da se „upustiš" u direktan ili indirektan rad s roditeljima.
Odnos vjeroučitelja prema roditelju kroz prizmu njegovog rada
Prije nego spomenem neke od ideja koje se mogu primijeniti u direktnom ili indirektnom radu s roditeljima, samo bih napisao par savjeta koji su nam svima manje više poznati a koji su itekako važni kako bi profil jednog vjeroučitelja kod roditelja dostigao zavidan nivo. Odnosno, kakav odnos i zalaganje bude imao vjeroučitelj prema dijetetu, takvo mišljenje i takav stav će imati i roditelj prema vjeroučitelju.
Radi se o nekoliko jednostavnih savjeta koji su nam poznati, a to je kako zadobiti dječiju pažnju i ljubav, tj., kako da vas djeca zavole, cijene, poštuju, uvažavaju i da sve te emotivne osjećaje dijete prenese svom roditelju koji će na osnovu toga izgraditi svoj stav prema vjeroučitelju.
Po meni, zlatno i prvo pravilo: Prvi čas tokom upoznavanja je 90% presudan u daljem odnosu na relaciji: vjeroučitelj - predmet - učenik - roditelj.
- Od prvog časa tokom upoznavanja, tvoja duša i izgled (lice) moraju da budu nasmijani, raspoloženi, duhoviti i raspjevani.
- Posvetiti svakom učeniku posebnu pažnju kroz razgovor, šalu, savjete, druženje i pomaganje u svakom pogledu. Moraš biti onaj na kojeg učenik uvijek može računati.
- Uvijek prvi prilaziti učeniku i s njim se od srca i nasmijano selamiti. Posebno tokom susreta van škole u prisustvu roditelja.
- Ne opterećivati učenike velikim brojem informacija.
- Razne edukativne igre koje odmaraju dječiju psihu od svih opterećenja. Neka igre i kvizovi budu takmičarskog duha protkane humorom i nekom skromnom nagradom.
- Pričanje raznih priča i događaja koje su emotivne i dobre za razmišljanje.
- Nikad nemoj na dijete zagalamiti, naljutiti se ili ga odbaciti. O težim prekršajima je suvišno i govoriti.
- Predmet Islamska vjeronuka neka bude „predmet vjeronauke". Nemoj ga podizati na nivo bosanskog jezika ili matematike kada je u pitanju ocjenjivanje. Neke oštre kriterije kada je u pitanju ocjenjivanje zaboravi. Znaj da u većini slučajeva lošom ocjenom nećeš postići neki napredak. Svako dijete koje pohađa nastavu vjeronauke zaslužuje dobru ocjenu.
- Kada učenici od tebe zatraže da se odmore i opuste, izađi im u susret i tada razgovaraj s njima.
Dakle, ako dijete zavoli vjeroučitelja ono će zavoljeti i predmet, a kad zavoli predmet, zavoljet će i svoju vjeru.
Metode koje sam koristio u radu s roditeljima, bilo direktno ili indirektno, mogu se svrstati u sve tri gore navedena načina kroz koje vjeroučitelj može raditi: „obični" vjeroučitelj, odnosno vjeroučitelj koji nema razredništvo, razrednik i rukovodilac sekcije.
Šta je tvoj zadatak kao vjeroučitelja kada su u pitanju roditelji?
Gledano iz moje radne perspektive i iskustva, roditelj gleda na znanje koje je njegovo dijete usvojilo na časovima vjeronauke isto kao i na znanje koje je usvojilo iz bilo kojeg drugog predmeta. Dakle, nauči, javi se, dobij što bolju ocjenu i- to je to, isto kao iz geografije, historije i drugih predmeta.
Šta onda roditelj treba da vidi kod svog dijeteta koje pohađa nastavu vjeronauke, odnosno, šta treba da s vremena na vrijeme primjećuje kod njega?
Treba da primjećuje PROMJENE, treba da primijeti da se njegovo dijete mijenja na bolje, da njegovo dijete napreduje, da odbacuje ružne i negativne navike, da ozbiljnije i zrelije razmišlja kada je u pitanju njegova budućnost.
To je naš zadatak!!!
Međutim, da bi postigli takav efekat kod roditelja, moramo ih kroz naš rad uvrstiti u odgojno- obrazovni proces, odnosno, da preko glavne veze, njegovog djeteta, pokažemo naše vrijednosti, vrijednost predmeta i blagodati vjere. Normalno, kao i u većini procesa, uspjeh nije 100% zagarantovan, ali se moramo truditi, zalagati i pokazati svakom roditelju da je nama vjeroučiteljima stalo do njihove djece, ne samo u vjerskom pogledu, nego da nam je stalo do njihove budućnosti koja treba i mora da bude pozitivna.
Pokazatelji naših vrijednosti od strane učenika pred svojim roditeljima
Nakon što dijete (učenik) pokaže izrazito poštovanje prema tebi, prije nego kreneš u radne projekte s roditeljima, važno je da dijete svojim ponašanjem, riječima i postupcima pokaže i dokaže svom roditelju, koliko mu u odgojno-obrazovnom sistemu znači vjeroučitelj. Poslije ovakvih pokazatelja od strane učenika kod kuće i pred svojim roditeljima, znaj da će svaka aktivnost i projekat koji planiraš s roditeljima, biti ozbiljno shvaćen i prihvaćen od strane roditelja.
1) Mišljenje djeteta o tebi kao vjeroučitelju. Ova tačka je najvažnija, dakle zbog tvog ponašanja, iskrenosti, odnosa i zalaganja, učenik treba da izgradi veoma visoko mišljenje o tebi kao čovjeku i vjeroučitelju, kako bi taj učenik svaki dan pri povratku iz škole pred roditeljima pričao sa oduševljenjem o svom vjeroučitelju.
2) Stalno spominjanje vjeroučitelja s oduševljenjem i divljenjem kod kuće u raznim prilikama: tokom objeda, odmora, šetnje, pred spavanje.
3) Oponašanje vjeroučitelja u nekim sitacijama u kojima čak ni roditelj prije nije mogao utjecati na svoje dijete.
4) Iznenadni susreti roditelja i djeteta s vjeroučiteljem u gradu i na ulici. Ovo je velika prilika da dijete pokaže svojim roditeljima da voli vjeroučitelja, te da se kroz par riječi stavi do znanja šta je cilj i zadatak vjeronauke.
5) Pričanje o vjeroučitelju s oduševljenjem pred gostima.
6) Priznavanje od strane učiteljice/učitelja roditeljima, koliko djeca vole vjeroučitelja.
7) Pisanje raznih kratkih pisama ili crtanje raznih crteža kod kuće koji su posvećeni vjeroučitelju i mnogi drugi pokazatelji.
Rad sa roditeljima
Postoji mnogo odgojno-obrazovnih ideja koje pored učenika obuhvataju i same roditelje.
Ovom prilikom ću spomenuti samo neke od njih, a koje bi vjeroučitelj trebao barem pokušati sprovesti u praksu. Posebno ako je vjeroučitelju data prilika da bude razrednik, što je u zadnje vrijeme česta pojava, onda ima više načina i vremena da kontaktira roditelje.
1) Ako si razrednik, tvoji roditeljski sastanci ne bi smjeli da budu puko iščitavanje ocjena i opravdanih/neporavdanaih časova. Za svaki roditeljski sastanak trebaš da ponudiš nešto novo, nešto neočekivano, nešto što niko nikad nije uradio na roditeljskom sastanku. Ideja ima dosta.
2) Ako si razrednik, informativni razgovori sa roditeljima moraju biti na temu odgoja i samo odgoja. Roditelju pružiti svaku vrstu pomoći, podrške, savjeta. Roditelj kroz tvoje riječi, djela i ponašanje mora vidjeti koliko je tebi stalo do njegovog dijeteta. Npr., ako učeniku ide slabo engleski jezik, potrudi se kao razrednik da zamoliš kolegu i nastavnika engleskog jezika da besplatno obavi nekoliko instruktivnih časova kako bi olakšao učeniku, ali i roditelju.
3) Ako si razrednik, osmisli na koji način da postakneš učenike na što bolje učenje i ponašanje. Recimo, takmičenje u učenju i vladanju između dječaka i djevojčica. U kojoj grupi bude više odličnih i vrlo dobrih, ta grupa osvaja neke nagrade. Ovakvo nešto sam probao i roditelji to itekako cijene, a i bilo je rezultata.
4) Ako si razrednik, sa svakim učenikom posjeti njegove roditelje i njegov dom. To je izuzetna prilika za otvoreni razgovor sa roditeljima o budućnosti njihovog djeteta i tvoje uloge u svemu tome kao vjeroučitelja i razrednika.
5) Razne vrste domaćih zadataka koje su dugotrajnog i kratkotrajnog tipa. Zadaće dugotrajnog tipa su zadaće koje se rade od sedam do trideset dana. Dakle, to su razne tabele koje dijete tokom određenog perioda mora da popunjava uz nadgledanje roditelja, i na kraju njihov potpis. Ali da zadaća bude u vezi roditelja, recimo tabela ili vođenje evidencije o poslušnosti/nepokornosti prema roditeljima. Dok su kratkotrajne domaće zadaće one zadaće koje se trebaju uraditi do idućeg časa, ali da budu tako formulisane da roditelj mora učestvovati u njihovom rješavanju, odnosno, da se prilikom izrade domaćeg zadatka roditelj dobro zapita o pitanju i o samom riješenju.
6) Ako si razrednik, organiziraj u saradnji s pedagogom škole vanredna druženja sa roditeljima gdje će učenici pripremiti prigodan program.
7) Organizuj razgovore i debate između Vijeća učenika i Vijeća roditelja. Ti, kao vjeoručitelj budi incijator i pokretač.
Sa roditeljima i učenicima organizuj humanitarne akcije, posebno posjete starim i bolesnim.
9) Sa roditeljima i upravom škole organiziraj jednodnevne izlete u prirodu, gdje ćete pored rekreacije razgovarati o svim pitanjima vezana za odgoj i obrazovanje.
10) Sa roditeljima organiziraj razne naučne ekskurzije. Ekskurzije su idealna prilika za razgovore i razmjenu mišljenja.
11) Sa upravom škole organiziraj razne seminare i radionice samo za roditelje na temu odgoja.
12) Ako si u mogućnosti, u restoranu organiziraj druženje uz večeru sa roditeljima, normalno uz prigodan program kojeg će pripremiti njihova djeca.
13) Ako si u mogućnosti, obezbijedi kupovinu knjiga socijalno ugroženim učenicima, jer ovakav vid humanosti i brige će sigurno doprijeti do ušiju drugih roditelja
14) Ako si u mogućnosti da preko organa općine ili kantona, obezbijediš minimalnu stipendiju za socijalno ugrožene učenike po pitanju plaćanja prijevoza i sl.
I na kraju želim samo da naglasim da sve napisano je samo moj način razmišljanja na osnovu mog radnog iskustva koje traje pet godina. Vjerujem da je svako od nas pun ideja, ali jedno je sigurno; ovaj predmet moramo shvatiti ozbiljno, jer su u nas i naš rad uprte oči: učenika, roditelja i društva općenito.
Saudin Cokoja, vjeroučitelj,
OŠ „Gornji Vakuf"
Zanimljivosti