Pismo majke: Ne uskraćujte im nagradu iz vjeronauke

Jedna sam od mnogih majki koja je duboko razočarana i rezignirana odlukom ministra obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo o ukidanju prava da ocjena iz vjeronauke participira u ukupnom prosjeku ocjena za opšti uspjeh učenika.

Razočarana sam jer je ministar, što se ovih dana moglo čuti i iz brojnih proglasa i reagiranja kako relevantnih institucija tako i pojedinaca, od svih složenih problema vezanih za oblasti obrazovanja i školstva u našoj zemlji, odlučio da potpisuje pomenutu odluku i (raz)rješava problem vjeronauke tamo gdje ga uopće i nema.

Neki će reći da je i njega, kao i znatan broj visokopozicioniranih persona, zapuhnuo isti vjetar, pa ih vuče ustranu te se bave davno definisanim (vjeronauka-sada?), sporednim ili marginalnim stvarima dok glavni problemi čekaju, rastu i gomilaju se.

Naravno da sam kao majka rezignirana ovakvom odlukom, jer mi roditelji inače, jako malo ili nikako bivamo konsultirani za promjene, odluke i pravila koja se uvode u školama i školstvu općenito.

Kao da se to nas ne tiče, kao da to neće utjecati na obrazovanje, odgoj i ponašanje našeg djeteta? Ne može se smatrati nevažnim mišljenje roditelja, a time indirektno i mišljenje naše djece, ta - ne daje li se upravo djeci pravo, nakon porodičnog konsenzusa, da se izjašnjavaju o pristanku pohađanja časova vjeronauke?

Nije li stoga bitno šta djeca misle o vjeronauci, ili preciznije, kakvo je njihovo kolektivno mišljenje unutar jednog razreda, jedne škole, jedne mahale ili kvarta obzirom na činjenicu, svima nam znanu, koliko su osnovci podložni mišljenju većine drugova i drugarica.

Prošle godine moj sin je, kao učenik trećeg razreda, počeo dobivati brojčane ocjene pa smo razgovarali o eventualnim poteškoćama u razumijevanju i usvajanju nastavnih sadržaja, a na koje može naići zbog obimnosti nastavnih jedinica pojedinih predmeta. Željela sam čuti njegovo mišljenje o pojedinim predmetima, pa tako i o predmetu vjeronauka.

Naravno da sam strepila nad odgovorom koji će mi dati kad je u pitanju vjeronauka jer mi je kao majci, uostalom, kao i drugim majkama vjernicama, važno da, bez poteškoća, nauči, primi i usvoji osnove vjere i morala kroz ovaj predmet.

Bila sam prijatno iznenađena, uz to i zadovoljna njegovim odgovorom, kojeg se dobro sjećam: „Znaš, mama, vjeronauka ti je čas kao i ostali časovi, ali druga učiteljica, muallima Jasmina nam to predaje. Uči se slično kao u mektebu, ali još crtamo najboljeg druga i kako smo se proveli na vikendu, i tako. I najviše razgovaramo o tome da trebamo biti dobri, da svakom pomažemo, da sve volimo, i prirodu i biljke i životinje, i drugove, i roditelje i djeda i nanu. A znaš šta je još kul (cool), što dobiješ peticu iz pjesmice, crteža ili lekcije, ali što još iz vjeronauke možeš dobiti peticu u dnevnik - ako si posebno dobar i jako se trudiš. Pa i zbog toga se trudimo da budemo dobri."

Zar nije u ovom odgovoru, iz kojeg se zaključuje da je to mišljenje razreda, samim tim i škole, jer istu taktiku vjeroučiteljica primjenjuje u svim razredima, sadržana najbolja argumentacija i pojašnjenje apsurdnosti ministrove odluke?

Zar treba ukidati status časa vjeronauci koji je do sada imala, jer ako se ukine pravo da ocjena iz vjeronauke ulazi u opšti uspjeh učenika ona samim tim gubi jednakost sa ostalim časovima, odnosno predmetima?

Zar trebaju ostati neocijenjeni crteži najboljeg druga ili drugarice, ili crtež koji prikazuje ljepotu porodičnog druženja vikendom, a u koje su male ruke umjetnika unijele i svoju dušu, sa kojima su ugradili i ljubav i ljepotu u svoje srce - što je i jedan od glavnih ciljeva, odgojnih ciljeva predmeta vjeronauke?!

Zar trebamo djecu poštedjeti kazivanja i lekcija, vjersko-pedagoški osmišljenih i izuzetno kreativnih, u kojima se veliča i hvali dobrota, poštenje, upornost, trud i druge moralne osobine, a na djeci razumljiv i prihvatljiv način opisuje i predstavlja ono što je zabranjeno, ono što nije dobro i ono što nije lijepo.

Nije li antipedagoški djecu uskratiti osjećaja zadovoljstva i ponosa što su dobili peticu, jer su bili dobri, i jer se trude da budu dobri, - i jer će im svima dobrota postati ideal - nadati se je! Pa, u dobroti nema diskriminacije - svi imaju jednake šanse, čak i loši ako se potrude i poprave. Zar nam nije nastojanje, želja i cilj, da nam se djeca natječu u dobru, posebno u vremenu sadašnjem, u vremenu nakaradnih „idola", kada postaje popularan onaj ko je nasilan, opasan, drzak i bezobrazan?

Ako je neko, na kraju, ipak pomislio reći da ocjena, nije mjerilo znanja,(mada iznimno ocjena može biti nagrada i za dobro ponašanje), da nije toliko bitna u životu, neka se vrati i prisjeti školskih dana, neka se sjeti šta mu je petica značila i koliki mu je stimulans bila? A uostalom, ne imponuje li nam i ne volimo li svi kada nas neko adekvatno nagradi zbog nekog poteza, zadatka, posla ili odluke?

Obzirom da predmet vjeronauke ima za cilj da sublimira elemente odgoja i obrazovanja, štaviše da preferira odgoj, vaspitanje, izgradnju i njegovanje moralnih osobina kod djeteta - budućeg čovjeka, ne dozvolite da ovaj predmet, odnosno njegov odgojno-obrazovni emulgator, ne učestvuje u formiranju i oblikovanju ličnosti našeg djeteta.

Zato, ne uskraćujte im validnu ocjenu iz vjeronauke! Ne degradirajte i ne marginalizirajte ovaj predmet zbog dobrobiti budućih generacija.

Safija Malkić, majka učenika četvrtog razreda Osnovne škole "Edhem Mulabdić"