UDRUŽENJE VJEROUČITELJA Sarajevo

 

 

Samir Dedić, postiplomac na Fakultetu islamskih nauka (FIN) i prvi predsjednik Aktiva vjeroučitelja Gračanica i Doboj Istok (2008-2009.) za vjeroucitelji.ba govori o svojim iskustvima koja je stekao tokom vođenja ovoga Aktiva i kroz aktivnosti u Savjetu vjeročitelja Muftijstva tuzlasnkog čiji je bio član.

 

 

VJEROUCITELJI.BA: Poštovani kolega Dediću, u kontekstu našeg nastojanja da naša web stranica preraste u ozbiljan portal uvodimo i neke novine. Jedna od novina je i predstavljanje naših vjeroučitelja i onih koji su zaslužni za promovisanje vjeronauke. Kao naš redovan saradnik i veoma vrijedan vjeroučitelj, mi smo odlučili da ti budeš prvi koji će biti predstavljen na našem portalu. S obzirom da si zaposlen u osnovnoj školi, možeš li nam za početak reći kako je raditi sa učenicima tog uzrasta, koje su poteškoće?

 

Samir Dedić: Bismillahir-Rahmanir-Rahim! Dozvolite prije svega da vam čestitam na uspješnom radu vašeg Udruženja i na redizajnu portala. Želim istaći i to da sam na izvjestan način počašćen što ću prvi dati intervju za vaš portal. S druge strane, osjećam i jednu odgovornost naspram toga.

 

Kada sam u septembru 2004. godine počeo raditi u školi u kojoj i sada radim naravno da uvjeti nisu bili isti kao danas. Nismo imali samostalan kabinet. Ispočetka se na sjednicama razrednih vijeća znala otvoriti dilema da li vjeronauka ulazi u prosjek ocjena, ili ne. Isto tako kod manjeg broja učenika znalo se čuti da se iz vjeronauke ne može pasti itd. Naravno, vjeronauka nije da obara, već da odgaja, ali oni koji je predaju znaju već sa kakvim stavom nastupaju takvi pojedini učenici. Svačetiri vjeroučitelja koji su tada izvodili nastavu su bili nestručni.

Danas je situacija u mnogome poboljšana. Vjeronauka je održala jedan svoj stabilan status izborno-obaveznog predmeta. Jedan broj učenika koji pohađa religijsku kulturu prisustvuju i mojim časovima vjeronauke jer su iskazali želju za tim zato što im pauze nisu prvi ili posljednji čas. Izborili smo se svojim radom za samostalan kabinet. Opremili smo kabinet multimedijalnim pomagalima. Trojica od četvorice vjeroučitelja su stručni, a jedan je pripravnik. Jedan vjeroučitelj je član Školskog odbora u ovome mandatu što je veliki iskorak. Nastojimo češće imati terensku nastavu, džuma-namaz, posjeta sakralnim objektima i slično...

 

Sjećam se kada sam na početku pokušao djeci objasniti da je tranzicijsko vrijeme povratka vjeronauke u škole prošlo kazao: djeco ja nisam efendija, ja sam profesor, ali... (ovdje nisam bio završio rečenicu) jedan me učenik propitujućim glasom sasvim ozbiljno i iskreno prekide: pa vi onda ne možete predavati vjeronauku?! Dio koji nisam uspio dodati je glasio da me učenici mogu zvati učitelj, vjeroučitelj, a najlakše im je, s obzirom da je osnovna škola u pitanju nastavnik. Uglavnom stvari tako i funkcioniraju. Učenici u razrednoj nastavi (do 5. razreda nas oslovljavaju sa vjeroučitelj) a u predmetnoj nastavi sa nastavnik. Dakle, držim da je vrijeme efendija, očeva, fratara i dr. prošlo u javnim obrazovnim ustanovama, ali da je s druge strane veliki problem to što nema izučavanja kur'anskog pisma (ovdje sada govorim o islamskoj vjeronauci) ili što vjeroučitelj ne može progurati u program rada škole bilo koju sekciju koja će se vezivati za Kur'an i slično. Ilahije i kaside mogu proći, tu nema nikakvih problema. Ali, bojim se da se duhovna komponenta ovoga predmeta ne prelije u samo kulturološku komponentu. Dakle, stvari treba nazivati njihovim pravim imenom.

 

Smatram da je potrebno ujediniti sve moguće potencijalne snage na putu dobra, a vjeronauka je svakako potrebna našoj društvenoj zajednici. Navodim kao primjer na koji sam ukazivao i Redakciji i odgovrnim za to, gašenje vjeronaučnih listova za djecu Kevser i Kevserko što je bilo neminovno s obzirom na način kako su funkcionisali i kasnili u mnogim segmentima tržišne utakmice za svojim rivalima. Stoga sam se, kako se osjeti velika praznina unutar školskog medijskog prostora, više posvetio distribuciji magazina Bosanska Sumejja u školi u kojoj radim. Posebno mi je zadovoljstvo što se 26 mojih kolega nastavnika (što je polovina uposlenika OŠ 'Hasan Kikić') pretplatila na godišnju pretplatu na ovaj časopis za 2010. godinu.

 

 

VJEROUCITELJI.BA: Iako si se dijelom dotakao toga, kaži nam koje su to još aktivnosti i projekti koje si provodio u posljednjih nekoliko godina kao vjeroučitelj u svojoj školi, i šta smatraš da bi trebalo uvesti kao novinu u škole kada se tiče vjeronaučne prakse?

 

Samir Dedić: Osim onih ustaljenih učešća u godišnjem programu rada škole istaći ću neke projekte kao što su: projekat izrade, promocije i distribucije vjeronaučnog CD-kviza Igrajmo se i učimo. Od zarade ostvarene od prodaje CD-a opremili smo kabinet multimedijalnim pomagalima. Zatim sam pokrenuo eksperimentalnu Medijsku sekciju putem koje nastojimo naše aktivnosti predstaviti u školskim novinama. Zapažen je bio i projekat „100 pretplatnika na Bosansku Sumejju u 2010. godini“ gdje smo premašili planirano i postali škola sa najviše pretplatnika na ovaj magazin na prostrou BiH.

Zajedno sa kolegama sam pomalo ušao u realizaciju praktične nastave vjeronauke (džuma-namaz, posjete džamiji, medresi, vjerski izleti...), ali na tome treba još da se radi i da to postane konstanta kada se tiče školske vjeronauke. Na taj način će se dijelom, smatram, popuniti praznina koja postoji u koordinaciji muallim-vjeroučitelj.

U kontekstu toga, pitanje koje me u zadnje vrijeme zaokuplja je da li džuma-namaz (kada se tiče onih učenika koji istinski žele obaviti džumu) smije trpjeti zbog nastave i obnuto. Nekada je to bilo sasvim lijepo regulisano najvišim aktima gdje se ističe da: „nastava mora biti tako udešena da ne sprečava učenike islamske vere u vršenju njihovih verskih dužnosti. Odredbe o tome propisaće nadležni ministar u sporazumu sa Reisul-lulemom“, (Ustavi islamske zajednice, Muhamed Salkić, El-Kalem, 2001., str. 192. )

 

Postoje pozitivni primjeri u tome smislu kao što je slučaj srednje škole „Hazim Šabanović“ u Visokom u kojoj se klanja džuma-namaz. To je primjer za koji znam. Volio bih da ih ima više!

 

 

VJEROUCITELJI.BA: Bio si predsjednik Aktiva vjeroučitelja Gračanica i Doboj Istok i član Savjeta vjeročitelja Muftijstva tuzlanskog. Koji su projekti koje si realizirao za svoga mandata predsjednika Aktiva vjeroučitelja? Kakvo je iskustvo voditi vjeroučitelje, zašto si nakon kratkog vremena napustio tu funkciju?

 

Samir Dedić: Nemam mnogo prostora da detaljno o tome govorim, ali sam uvijek nastojao da kroz naše aktivnosti podržimo i druge organizacije, udruženja, redakcije određenih časopisa itd., jer je na taj način korist obostrana i višestruka.

 

Na početku smo izabrali Glavni odbor, donijeli memorandum i simbol Aktiva, te usvojili Pravilnik o radu. Vršili smo distribuciju Kevsera i Kevserka, pretplatili sve naše vjeroučitelje na stručne časopise Muallim i Didaktički putokazi, izdavali Bilten Aktiva, realizirali konkurse, takmičenja, Festival znanja, zatim provodili i druge redovne aktivnosti kao prisustvo Savjetu vjeroučitelja, učešće na seminarima i susretima, kao i posjete drugim muftijstvima. Imali smo intenzivnu kampanja za stalno uposlenje jer sam zatekao situaciju da od 22 vjeroučitelja samo jedan ima ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Nakon 15 godina postojanja vjeronauke u školama samo je jedan vjeroučitelj bio primljen za stalno. Iako smo tražili sedam mjesta na nedoređeno radno vrijeme na prostoru našeg Aktiva dobili smo samo četiri mjesta. Ipak, i to je bio uspjeh!? Naravno, to je ispod svakog nivoa prihvatljivosti, i to je otvorena diskriminacija vjeroučitelja od strane pojedinih ministarstava obrazovanja u BiH.

 

Planirali smo projekat “Monografija Aktiva vjeroučitelja Gračanica i Doboj Istok” – ozbiljniji projekat za koji bi se oformila posebna redakcija i pronašao sponzor, ali to je ostalo na čekanju.

 

Moja inicijativa Savjetu vjeroučitelja da predsjednik Aktiva vjeroučitelja bude član Izvršnog odbora medžlisa po dužnosti je u dosta blažoj formi integrisana u Etički kodeks koji ipak ostaje mrtvo slovo na papiru. Za trajanja moga mandata predsjednika (godina i po) nisam niti jedanput pozivan na Izvršni odbor Medžlisa.

 

Smatrao sam da se nešto može učiniti prije svega u organizacijskome smislu uvezivanja vjeroučitelja na nivou Kantona i cijele BiH. To sam provlačio kroz svoje tekstove, ali i lično kazao Reisul-ulemi na susretu s vjeroučiteljima Muftijstva tuzlanskog održanom u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli aprila mjeseca 2008. godine. Međutim, još uvijek ništa od toga. 

 

Bio sam stava da bi vjeroučitelji Muftijstva tuzlanskog trebali redovno biti zastupljeni u medijima na osnovu svojih aktivnosti i projekata, ali i na osnovu godišnjih susreta, simpozija, i skupština. Time bi učvrstili svoju poziciju u školi i društvu.

 

Smatrao sam da je to potrebno jer je tada od 225 vjeroučitelja na prostoru Muftijstva tuzlanskog samo njih 48 dobilo stalno zaposlenje, a čak 177 je bilo bez stalnog posla! Svega 7 vjeroučitelja su nastavnici-mentori! Niti jedan vjeroučitelj nije nastavnik (profesor) savjetnik! Niti jedan vjeroučitelj nije direktor škole! Niti jedan vjeroučitelj nije član Sabora IZ ispred Muftijstva tuzlanskog! Samo je jedan vjeroučitelj član Savjeta Muftije! Niti jedan vjeroučitelj nije član Izvršnog odbora nekog od medžlisa! A o tome da li ima vjeroučitelja koji su članovi nekog školskog odbora nismo ni znali?!

 

Prema tome, za razliku od većine ja sam imao drukčije mišljenje, te sam pomalo i umoran od svega toga odlučio da se povučem. Podnio sam ostavku jer moj stav je da ako nešto možemo uraditi za dvije godine, zašto onda to raditi sedam ili osam godina!? Drugima sam na taj način omogućio da rade onako kako oni smatraju da je najbolje, a ja sam, podrazumijeva se, nastavio sa realizacijom određenih projekata i aktivnosti. Naravno, naša saradnja nije, niti može biti prekinuta. Naprotiv!

 

VJEROUCITELJI.BA: Kako gledaš na ideju redovnog godišnjeg okupljanja svih vjeroučitelja u BiH?

 

Samir Dedić: U osnovi to je dobra ideja, ali zbog svega što sam naveo smatram da ako bismo imali, dakle, jednu jaku organizaciju vjeroučitelja mogli bismo računati da se te stvari pomaknu sa mrtve tačke. Imam informaciju da se i ove godine 11. aprila planira redovno drugo po redu okupljanje svih vjeroučitelja u Potočarima, istina u manjem kapacitetu nego prošle godine. Ipak ja sam zagovornik jednog drugog ozbiljnijeg koncepta, s tim da ovaj prvi ne gubi na značaju, neka i to. To se dvoje ne isključuje, ali smatram da bez ozbiljnih radnih sastanaka neće biti velikih rezultata. Bilo je nagovještaja iz Savjeta vjeroučitelja da će 11. april ući u zvanični datum takvima Rijaseta IZ-e kao Dan vjeroučitelja. I to je dobra ideja. Dobra je iz razloga što ulazi u kalendar Rijaseta, a ne kosi se sa Svjetskim danom učitelja (5. oktobar) koji je u svjetskom kalendaru obrazovnih institucija po čemu se ravnaju i naša ministarstva.

 

VJEROUCITELJI.BA: Jesi li zadovoljan statusom vjeroučitelja unutar struktura IZ, o tome si i pisao, šta predlažeš da se uradi?

 

Samir Dedić: Moj stav naspram dvojakog udruživanja vjeroučitelja je od pojedinaca iz vašeg Udruženja naišao na očekivane osude. U svome radu u Muallimu sam iznosio svoje stavove spram načina formiranja, a ne kritike postojanja i rada. Moj stav da je nama vjeroučiteljima potrebna organizacija na nivou države se nije promijenio i to je neupitno. To što u Sarajevu ima jedan direktor škole koji je vjeroučitelj, a u Brčkom je zabranjeno da vjeroučitelji budu čak i razrednici to su problemi o kojima ja razmišljam.

 

Ne treba biti mnogo pametan pa se vratiti 15-tak godina unatrag kada je Ilmijja tražila jedno svoje mjesto u novoj organizacionoj strukturi IZ-e, pa su se u tome prijelaznome periodu javljala po dva Takvima što je bilo personifikacijom dva različita mišljenja pozicioniranja Ilmijje unutar (ili bolje u odnosu na) IZ. Taj slučaj je razriješen na jedan manje-više poznat način. Stoga mnogo i ne zamjerim članovima Glavnog odbora Ilmijje, a pisao sam o tome, što na svojim godišnjicama ne razmatraju školske vjeroučitelje kao da i ne postoje, ali zamjeram nama vjeroučiteljaima što očekujemo nekog visokog predstvanika da nas kao jedan bitan ogranak ucrta na mapu IZ-e u BiH. U Ustav IZ i niže akte.

 

Dakle, da budem sasvim jasan – postoje konkretni koraci koje bi Rijaset tebao poduzeti:

Pitanje institucionaliziranja vjeroučitelja bi trebalo deklarisati na Saboru IZ. Rukovodilac VPS-a, prema mome shvatanju, mora biti stalni član Rijaseta! Sve dok do toga ne dođe nema ozbiljnih pomaka u ovoj oblasti. Instrukcije VPS na Rijasetovom nivou moraju biti obavezujuće za VPS službe na nivou muftijstva. Da je tako još davno bismo imali realiziran projekat uvezivanja vjeroučitelja na državnome nivou (dakle nivou Rijaseta) koji je sa svojim saradnicima pokušavao progurati gospodin Ibrahim Begović, savjetnik za vjeronauku u VPS Rijaseta IZ u BiH.

 

Sada bismo da je tako (a nije) imali: stručne saradnike u svim pedagoškim zavodima, redovno godišnje okupljanje vjeroučitelja, zimske i ljetnje (tokom raspusta) vjeronaučne konferencije, godišnji zbornik radova sa tih konferencija, vjeronaučnu olimpijadu (takmičenje iz školske vjeronauke na državnom nivou), redovne konkurse (priručnici, nastavna sredstva i pomagala, nastavne pripreme, inovacije u nastavi, eseji itd.)...

 

VJEROUCITELJI.BA: Šta bi predložio Vjerskoprosvjetnoj službi Rijaseta IZ kada je u pitanju vjeronauka, koja su to poboljšanja koja treba napraviti?

 

Samir Dedić: Ja i dalje mislim da je najpametnije da VPS preuzme na sebe veoma odgovoran posao uvezivanja vjeroučitelja na državnome nivou. Veoma je teško bez postojeće infrastrukture uvezati se na jednom tako visokom nivou. Dakle, mi vjeroučitelji ćemo teško sami to izvesti.

 

Isto tako, predlažem Vjersko-prosvjetnoj službi Rijaseta da raspiše, ne znam kako bi to nazvao, ali neki konkurs u smislu pribavljanja najboljih ideja za izradu NPP-a za posljednju trijadu osnovnog školovanja (od 7-9 razreda). Nije to uopće teško, čak se ne mora ništa ni nagrađivati, vjerujem da će biti barem nekoliko zanimljivih prijedloga od ljudi koji te ideje dobijaju na terenu u radu sa učenicima. Na taj bi se način otklonile i nedoumice zašto i sami vjeroučitelji ne sudjeluju u kreiranju Nastavnog plana i programa kojeg realizuju. Lično smatram da ova zadnja trijada ima veliku šansu da kroz svoj program još više učvrsti vjeronauku ili da se desi suprotno od toga. Tri glavne teme koje treba protkati kroz svatri ova godišta su vjeronauka za suživot (prikaz tri monoteističke vjere u jednom sveobuhvatnom smislu), praktična vjeronauka (prikaz svih mogućih ideja kako vjeronaučnu teoriju sprovesti u praksu, ali i načina i metoda kako kroz tu istu praksu vrednovati učenike) i kulturološka vjeronauka (to je ono što neki nazivaju vjerski turizam, dakle, bilo bi lijepo kada bi učenici završnih razreda imali priliku više saznati o Ajvatiovici, Buni, Karićima... pa bi se ta mjesta mogla i obići jednodnevnom ekskurzijom). Spreman sam ovo detaljno obrazložiti ako do istog projekta dođe.

 

Ponekad se čini da nam nedostaje planskog organizovanja i razvojne strategije. Taman se ponadamo da je nešto započelo, a ono presahne. Nemojte mi zamjeriti ali ja to moram reći, nisam očekivao da će se vaš konkurs za najbolju nastavnu pripremu već ove druge godine ugasiti. Očekivao sam barem za jedan stepen jaču kampanju – barem objavu konkursa u Preporodu, ili još bolje Muallimu. S druge strane, ohrabruje profiliranje vašeg i našeg portala vjeroucitelji.ba

 

Vijeće za vjeronauku bi trebalo izraditi ozbiljnu studiju - projekat o Agenciji za podršku autorskim projektima iz oblasti vjeronaučnog stvaralaštva pri IZ-i koja će ustanoviti Stalnu komisiju za ocjenjivanje prihvatljivosti i davanje preporuke (ka pedagoškom zavodu) za upotrebu i korištenje raznih autorskih djela – nastavnih materijala (priručnici, audio-video materijali, trajni nastavni plakati, grafo-folije, multimedijalni kvizovi...)

 

Cijenim riječi Reisul-uleme dr. Mustafe ef. Cerića na susretu s vjeroučiteljima Muftijstva tuzlanskog (april 2008.) koji je kazao: „mi iz svojih ureda nemamo pravi uvid u potrebe učenika, ali vi svaki dan dobijate ideje od djece“.

 

Isto kao što su nekada Mektebi sibjanijje reformisani u Mektebi ibtidaijje i sada slično treba uraditi. Ovo sam tražio i od muftijstva da se čak uvede i u Etički kodeks kada sam predlagao da se kod tačke Kodeksa koja glasi: „svaki vjeroučitelj dužan je ostvariti kontakt sa muallimom“, doda da će Muftijstvo sa svoje strane potaknuti reformu mekteba (insistiranje na sufari, Kur'anu i praktičnom dijelu namaza čega nema u školi) kako bi škola i mekteb bili nadopuna jedno drugome, a ne ponavljanje istih sadržaja. Pokazatelj uspješnosti mekteba je završena sufara – mala matura i završena hatma – velika matura. Potrebno je dobro nagraditi muallime koji imaju više svršenika hatme i na taj način ih motovorati.

Mektebsko takmičenje ne mora imati test općeg znanja ako školska vjeronauka uvede takmičenje (da se mekteb rastereti), tada bi mekteb mogao uvesti u redovna takmičenja i takmičenje iz hifza. A vjeronauka bi mogla uvesti kao dobrovoljnu lektiru čitanje prijevoda Kur'ana za učenike posljednje trijade osnovnog obrazovanja.

 

U tome smislu se mogu angažovati sve snage iz VPS, Vijeća za vjeronauku, predstavnici saborske Komisije za obrazovanje, dekani visokih obrazovnih ustanova IZ, direktori medresa, koordinatori za vjeronauku ispred svih muftijstava...

 

Krajem marta ove godine sam radio anketu na bazi 197 učenika svih sedam odjeljenja osmog razreda naše škole „Hasan Kikić“ o vjeronaučnoj praksi kao i komplementarnosti školske i mektebske vjeronaučne teorije. Podaci su zabrinjavajući: svega je 36 učenika završilo sufaru, od čega samo njih 8 proučilo cijeli Kur'an (hatmu). Isto tako, od 197 učenika samo je njih 6 pročitalo cijeli prijevod Kur'ana na bosanskome jeziku! Smatram da je za prvi rezultat odgovorna mektebska, a za drugi školska vjeronauka!!!

 

VJEROUCITELJI.BA: Zašto je stanje tako? Koliko su tome doprinijeli i sami vjeroučitelji?

 

Samir Dedić: Često se i sam pitam jesmo li igdje faktor koji kroji svoju sudbinu?!

U Vijeću za vjeronauku koje je Rijaset IZ imenovao rješenjem od 31. januara 2007. niti jedan član nije vjeroučitelj (četiri člana su profesori na islamskim fakultetima, dvojica su uposlenici VPS Rijaseta, a jedan je muftija).

 

Na svečanoj akademiji povodom 10 godina rada Udruženja Ilmijje u okviru IZ su dodijeljenje tri nagrade, i to:

1.      za izvanredne rezultate u imamsko-hatibskom i muallimskom radu;

2.      za poseban doprinos u promovisanju institucije imama kroz objavljenje tekstove;

3.      za poseban doprinos afirmaciji udruženja Ilmijje u oblasti sporta i fizičke kulture.

Nije bilo nagrađenih vjeroučitelja ili onih koji su u svome radu ili kroz pisanu aktivnost afirmisali školsku vjeronauku. Pitao sam se da li je moguće da od 873 vjeroučitelja islamske vjeronauke u BiH ne postoji onih koji već punih 15 godina afirmišu vjeronauku ili su kroz svoju pisanu aktivnost i društveni angažman doprinosili (i još uvijek doprinose) afirmaciji školske vjeronauke. Odluke naravno, donosi Glavni odbor, potvrđuje Skupština i tako redom, eh sada se ja pitam ako imamo svojih predstavnika u tim tijelima kako da to tako prođe.

Ne može me nimalo utješiti činjenica što je jedan vjeroučitelj sada direktor škole. Otvaraju se mnoga pitanja: Zašto u srednjim školama 15 godina nije bilo udžbenika.Koliko su vjeroučitelji uključeni u proces izrade NPP-a.

 

Smatram da je potrebno prestati i sa praksom da nam drugi pišu izvještaje. Najbitnija stvar je da konačno predsjednik aktiva piše izvještaj o radu vjeroučitelja, a da ga poslije glavni imam ukomponuje u izvještaj medžlisa pod rubrikom vjeronauka u školi.

 

Isto tako kada sam saznao da je okončan projekat prevođenja Buharijine zbirke hadisa kod nas bio sam sretan. Kada sam se obavijstio o projektu saznao sam da je štampan u 6000 primjeraka. Ipak, nažalost kako sada stvari stoje vjeroučitelji neće imati priliku u svojoj kućnoj biblioteci posjedovati ovo kapitalno djelo. Naime, imamo informaciju da će se Buharijina zbirka hadisa dijeliti imamima i predstavnicima institucija. Neke su kolege posjetile Izdavača i dobile takav odgovor. Ovdje bi vjeroučitelji trebali promptno djelovati i poslati jedan dopis izdavaču i obavijestiti ga kako je veoma bitno da i vjeroučitelji dobiju jedno ovako djelo (spremni smo ga naravno i platiti, iako je planirano da se projekat besplatno dijeli).

 

 

VJEROUCITELJI.BA: S obzirom da radiš na području Tuzlanskog Muftijstva i Tuzlanskog kantona, kako je vjeronauka regulisana na ovom području?

 

Samir Dedić: Prema podacima VPS Muftijstva tuzlanskog na području našeg muftijstva ima 120 osnovnih škola i 32 srednje škole (u kojima ima vjeronauka) u kojima ove školske godine rade 202 vjeroučitelja sa oko 60000 učenika. Status vjeronauke je izborno-obavezujući, osim u Brčko Distriktu gdje je fakultativan i ocjena ne ulazi u prosjek.

 

Kako je istakao Bekir ef. Šabić, koordinator za vjeronauku pri Muftijstvu tuzlanskom, problemi sa kojima se VPS ovoga Muftijstva susreće su to što nema vjeronauke u 1. razredu devetogodišnje i u srednjim školama u RS i Brčko Distriktu, nema ugovora o radu na neodređeno, osim malog broja u TK, svake godine kasne udžbenici i nije ih bilo za srednju školu, nema stručnog savjetnika pri zavodima, koji bi imao i ulogu kontrole, zatim, problem su vjeroučitelji kojima je ovo prolazna stanica, nesaradnja nekih glavnih imama i td.

 

U potpunosti se slažem sa nabrojanim, ali želim potcrtati da je ovdje glavni egzistencijalni problem to što 154 vjeroučitelja nema stalni posao!

 

VJEROUCITELJI.BA: Kako gledaš na sve učestalije napade na islam općenito, a često i na školsku vjeronauku?

 

Samir Dedić: Sve aktivnosti koje sam realizirao, ili ih planiram realizirati, radim želeći uvjeriti sebe a i drugima pokazati kako vjeronauka ima mnogo veći prostor djelovanja od puke realizacije samoga časa. Stoga naglašavam kako je u pravu onaj ko je rekao da biti vjeroučitelj nije samo posao, već jedna odgovorna misija. Posebno zbog toga što dobar dio medijske javnosti danas još uvijek nastoji osporiti širu društvenu odgojiteljsku ulogu vjeronauke u državnim školama nemajući u vidu evropski kontekst gdje je vjeronauka na ovaj ili onaj način zastupljena u sistemima obrazovanja gotovo svih evropskih zemalja.

 

Neki stručnjaci gostujući čak i na javnim emiterima idu dotle da vjeronauci daju fašistoidne epitete. Neki su to prešutjeli, drugi su reagovali kao što su predstavnici vašeg Udruženja kao i našeg Savjeta, ali kako to zlo otkloniti?! Pitam se zašto Rijaset ne pokrene ozbiljne studije na najvišem nivou o mogućnosti pokretanja televizijskog kanala koji će javnost na nepristrasan način informisati o ovim i sličnim temama. Znam da je bilo govora o tome... na koncu svaki ozbiljan projekat tako i počinje – tako je bilo i sa Radijom BIR, tako je i sa novoosnovanim Institutom za proučavanje tradicije Bošnjaka koji je istina još u povoju. Stoga i ideju o televizijskom kanalu čiji bi osnivač bila Islamska zajednica treba veoma ozbiljno revitalizirati. Ja sam svakako u tome smislu optimista jer, ipak moram reći nažalost, čak i javni emiteri svojim, neću reći islamofobnim, već dvostrukoaršinskim ili ako hoćete i trostrukoaršinskim pristupom, nekada svjesno nekada nesvjesno, pušu u jedra ideji o pokretanju jednog novog televizijskog kanala kod nas. Naravno to je ozbiljan posao, a do tada ja se bavim manjim projektima...

 

VJEROUCITELJI.BA: Koji su projekti na kojim trenutno radiš?

 

Samir Dedić: Trenutno radim na projektu web portala www.vjeronauka.ba koji će ponuditi pravi uvid kada se tiče vjeronauke i po horizontali, ali više po vertikali. Ovaj smo projekat zamislili kao sponu između vjere (muftijstva i vjersko-prosvjetne službe /VPS/ pri muftijstvima) i nauke (ministarstva obrazovanja i pedagoški zavodi /PZ/ pri njima), a to je onda vjeronauka u pravome smislu. Planirao sam da testna faza počne u septembru ove godine. Ipak, iako sam dobar dio posla odradio, još uvijek vagam kolika je dobit od toga i je li potrebno dodatno partikulariziranje energije s obzirom da imamo naš portal vjeroucitelji.ba. Ipak, ako krenem u tu avanturu, ukoliko se VPS, a smatram da je to potrebno, odluči da želi da vodi taj odgovorni posao, istog trenutka im prepuštam već zakupljenu domenu vjeronauka.ba.

 

Pored toga, nedavno sam na bosanski jezik preveo i uredio multimedijalni program How do I pray (Kako obaviti namaz) koji je vjeroučiteljima i drugim zainteresovanim već dostupan na vašem portalu, a biće dostupan, nadam se uskoro, i na web-stranici www.vjeronauka.ba koju planiram pokrenuti. Ovom prilikom pozivam sve koji su do sada sa vašeg portala preuzeli kopiju verzije programa How Do I Pray naalbanskom jeziku koju ne mogu valjano koristiti u nastavi vjeronauke, da sada preuzmu originalnu bosansku verziju ovog korisnog nastavnog programa.

 

VJEROUCITELJI.BA: Kako vidiš status vjeronauke i poziciju vjeroučitelja u budućnosti?

 

Samir Dedić: Ja sam svakako optimista po tome pitanju. Vjeronauka će - ali uvijek treba imati na umu – ponajviše zahvaljujući nama koji je predajemo samo jačati svoju poziciju. Treba na tome raditi. Svako bi trebao učiniti više nego što trenutno radi na svome polju. Po mome mišljenju nedostaje kvalitetnih ljudi za organizaciju, marketing, medije..

 

Uprkos svemu, zadovoljan sam što se u posljednje dvije-tri godine mnogo razvila ideja uvezivanja vjeroučitelja islamske vjeronauke u BiH. To će svakako za sobom donijeti mnogo pozitivnih stvari i konkretnih projekta. I nastavni kadar vjeronauke je iz godine u godinu sve kvalitetniiji. Naravno, potrebno je još mnogo raditi posebno sa starijim kolegama, na računarskoj doedukaciji. Vi ste u iz Udruženje vjeroučitelja Kantona Sarajevo već realiziralo jedan takav projekat što je za pohvalu.

 

Posebno me raduje što je iza nas vrijeme kada su imami predavali vjeronauku i u školi, zapravo radili dva posla, a niti jednome se zbog samoga obima nisu mogli kvalitetno posvetiti. Tim ljudima treba odati dužno poštovanje za njihov rad. Naravno, dobar dio njih je bio savjesno i odgovorno prihvatio preuzetu obavezu i časno je predao kada su se isunili uvjeti za to. Ipak jedan dio je u tome vidio mogućnost poboljšanja egzistencijalne situacije (primajući dvije plaće) te je nastojao što duže (ne)raditi oba posla i nevoljko je prepustio posao školskog vjeroučitelja nama kvalifikovanijim za to. Mada još uvijek jedan dio imama predaje i u školama...

 

Imamo mi mnogo primjera izuzetno vrijednih vjeroučitelja sa odličnim idejama realiziranim u praksi kao što su naprimjer: Saudin Cokoja, vjeroučitelj iz Gornjeg Vakufa, Elvedin Fetić, vjeroučitelj iz Nemile, Amra Hrusto i Hasija Ademi muallima i vjeroučiteljica iz Kaknja, Emir Ganić, vjeroučitelj iz Travnika, Mersada Nuruddina Agović, vjeroučiteljica iz Lukavca, ili u zadnjem broju Preporodu smo mogli čitati izuzetan primjer praktične vjeronauke Munira Zahirovića, vjeroučitelja iz Viteza itd. Navodim primjere o kojimo smo mogli čitati na www.rijaset.ba/vjeronauka. Ne sumnjam da ih ima još mnogo, ali neka nam pokažu svoj primjer. Vjeroučiteljima koji rade u školama u RS treba odati priznanje, a one najvrednije i nagraditi! Da ne zaboravim spomenuti i vaše Udruženje koje se već afirmisalo u humanim aktivnostima.

 

Smatram da je dobro što se novoosnovani link vjeronauka na web-stranici Rijaseta IZ profilacijski razlikuje od vašeg portala. Inače ovaj link je startovao kadrovskim pojačanjem u VPS, dolaskom gospodina Nezira Halilovića. Iako to i vi radite, ovaj link više promiče konkretne ideje i realizacije različitih aktivnosti i projekata vjeroučitelja. S druge strane, oni nude (iako bi morali više poraditi na tome) zvanične podatke vezano za svaki segment vjeronauke i vjeroučitelja, kada se tiče seminara, redovnih savjetovanja, okruglih stolova, odredbi, zaključaka, preporuka VPS- a i slično.

 

VJEROUCITELJI.BA: Na kraju našeg razgovora, šta poručuješ vjeroučiteljima?

 

Samir Dedić: Poručujem im prije svega da više čitaju, i da studiraju bez obzira što su to formalno završili (manji broj naravno još nije). Općenito govoreći, veoma malo čitamo! Jedan plastičan primjer za to je kada sam vam prije desetak dana dostavio neki materijal, čini mi se Kaligrafija na platnu, pa je nešto bilo sporno oko downloada istog, jedan vrli anonimus (tako se potpisao – što je psihologija forumaškog prikrivanja identiteta i i iznesenih stavova na takav način, te konsekvenci koje za sobom takve izjave nose) napisao: ...javio sam se da se našalim (možda i nije šala) da se ne brinete, ni ti ni Zijo, svakako niko neće čitati taj dokument jer nije priprema! Ako nam jedino štivo bude priprema, ne piše nam se dobro! Iako anonimus ovdje nastupa u ime svih, ipak će anonimus i ostati anonimus!

Čitajući Katehezu – časopis za vjeronauk u školi, katehezu i pastoral mladih koji izlazi u Zagrebu, primjećujem koliko nama ovdje treba konkretnih tema kada se tiče školske vjeronauke. Dakle, mi bismo vjeroučitelji morali jače podržati časopis za odgoj i obrazovanje Muallim.Preporučujem i vama da uvedete prikaz svakog novog broja Muallima na svome portalu. Ako to vi ne uradite, od koga ćemo to onda očekivati?!

 

I na kraju, iako po mome mišljenju i najvažnije, dozvolite mi da kažem sljedeće! Prije neki dan sam kao alumnista Fakulteta islamskih nauka (FIN) dobio dopis za podršku izgradnji Studentskog doma FIN-a u Sarajevu. Svakako odazvaću se, ako Bog da, u najvećem kapacitetu kojem mogu. Kada bi svi vjeroučitelji (a njih je u prošloj godini bilo 873) jednokratno dali samo po pola svoje mjesečne plaće to je blizu pola miliona KM. To je svakako ogromna podrška gledano u našim razmjerima! Naravno, to bi se bezbolnije moglo uraditi na način proglašenja 2010. godine Godinom podrške vjeroučitelja izgradnji studentskog doma FIN-a. Svaki mjesec da se od svih vjeroučiutelja izdvaja samo 5% od plaće na zajednički račun i nakon godinu dana imaćemo 60% od godišnje plaće po svakome vjeroučitelju i to je to. Ali to je onda projekat za koji vjeroučitelji zaslužuju da budu upisani zlatnim slovima na ploči dobročinitelja, a najbolja nagrada je trajna sadaka (sadekatun džarijeh) koju potvrđuje vjeroučitelj Svijeta – Muahmmed, a.s. Ovako mi imamo raštrkanu infrastrukturu i svakako izdvajamo tih 5% i mi u Tuzli i vi u Sarajevu i drugi vjerovatno, ali kada bolje pogledamo gdje je taj novac otišao – nigdje, ali ipak negdje je otišao (nešto se radi, ali sitno).

Ja ovdje govorim samo o vjeroučiteljima, ne spominjem imame koji su isto tako dobrim dijelom svršenici FIN-a. Na taj bismo način imali i argument u svojim rukama da i od njih očekujemo da prvih 500 KM na svakoj sergiji u svakome džematu bude efendijin udio u trajnom vakufu Studentskom domu od strane dotičnog džemata. Neki će možda reći, o čemu ovaj priča, kakve su to cifre, ali ja ovdje podvlačim da je to projekat koji se jednom radi. A ako nećemo mi ugraditi dio sebe u najstariju i najprestižniju visokoškolsku islamsku obrazovnu instituciju na prostoru jugoistočne Evrope, ko će onda?!

Dok ova ideja ne zaživi, ja pozivam sve one koji mogu i žele da budu vakifi ovog generacijskog projekta, da svoja sredstva uplate na račun Rijaseta IZ broj: 1602005500015065 sa naznakom – donacija za izgradnju Studentskog doma!

 

VJEROUCITELJI.BA: Hvala ti za ovaj iscrpan razgovor i želimo ti uspjeh u daljem radu!

 

Samir Dedić: Hvala i vama i neka nas sve zajedno Uzvišeni Allah ujedini na putu dobra!